Po raznim javnim i privatnim bibliotekama nalazi se sva sila arapskih, perzijskih i turskih rukopisa u stihu i prozi, što su ih napisali i prepisali sinovi Bosne i Hercegovine počam od druge pole XV. stoljeća do okupacije 1878. U ovim rukopisima obrađivali su naši zemljaci sve vrste nauke, koje su se gajile na Istoku, ali je do danas poznat srazmjerno mali broj rukopisa, koji mogu poslužiti istraživaocu bosanske kulturne i političke povijesti, no i po drugim rukopisima na marginama nađe se po koja dragocjena bilješka za istraživaoca naše prošlosti. Dok se samo prouče brojni rukopisi Zemaljskog muzeja i bivšeg Instituta za proučavanje Balkana u Sarajevu i Jugoslavenske akademije u Zagrebu i drugih biblioteka i izdaju katalozi vidjeće se. koliko se tu blaga krije. Na ovcm području rade za sada samo dvojica odličnih orijentalista i to Fehim ef. Spaho u Sarajevu i dr. Aleksej Olesnicki u Zagrebu, dok rukopisi u bibliotekama uz Begovu džamiju u Sarajevu, Karadozbegovu u Mostaru i po drugim mjestima stoje jvš uvijek netaknuti. Medu rukopisima koji mogu poslužiti historiografu najviše je kronika, a onda t. z. Inšaa, koji sadržavaju primjere raznih službenih isprava, a služili su kao uzorci mladim pisarima i kadijama. Ogroman materijal za našu prošlost nalazi se u zapisnicima šeriatskih sudova ili Sidžilima. Lijep broj Sidžila čuva se u biblioteci Begove džamije i arhivu Zemaljskog muzeja, a nade se po koji i u privatnim bibliotekama. Dok se ovo sve ne prouči, ne može se napisati dobra historija Bosne za turske uprave. U Sarajevu je bilo u razna vremena nekoliko kroničara, koji su bilježili savremene događaje. Dosad su nam poznati Husein ef. Muzaferija (16461721.) muderis Husrevbegove medrese, Osman ef. Šuglija, Abdulah ef. Kantamirija, Mula Mustafa Bašeskija (druga pola 18 st.) i Mustafa ef. Firakija (početak 19 st.) Od ovih je samo prevedena i izdana kronika Mula Mustafe Bašeskije, koja je među spomenutim najbolja i najopsežnija. U drugoj poli prošlog stoljeća napisao je Salih ef. Muvekit Povijest Bosne .Tarihi dijari Bosna) na turskom jeziku. Rukopis ovog djela vlasništvo je Zemaljskog muzeja, koji bi svakako trebalo već jednom prevesti i objelodaniti. Ovim se rukopisom donekle poslužiše za svoje radnje dr. Bašagić. dr. Truhelka, Riza Muderizović i Šejh Kemura. Naš Muhamed Enveri ef. Kadić, kome su ovi redci posvećeni, učinilo je svojim radom veliku uslugu našoj historiografiji; on nije ni kroničar ni historiograf, nego sakupljač izvora za bosansku povijest i na ovom području neumorno je radio blizu šest decenija, da o tome skoro nije niko ništa znao. * Kadić je sin Bekir Sidki efendijin, a unuk Sabit efendijin; rođen je u Sarajevu 17 siječnja 1855. u djedovskoj kući na Bistriku, u kojoj je proveo čitav život i nakon kratke bolesti sklopio oči 21. veljače 1931. Mekteb i ruždiju svršio je u rodnoin mjestu. Dvije godine slušao je u Gazi Husrevbegovoj medresi predavanja onovremenog muftije Mustafa Hilmi ef. Omerovića, a zatim stupio u državnu službu 1871. U ruždiji je lijepo naučio orjentalne jezike, naročito turski. Kadić je služio od 1871. do okupacije u evrakikalemu (arhiv) bosanske vlade i to dvije godine kao pripravnik. a onda kao prvi mukajjid (oficijal). Iza okupacije naučio je latinicu i ćirilicu i kad se 1880. ustrojilo privremeno vakufsko povjerenstvo za grad i kotar Sarajevo, uzet je naš Kadić za perovođu. Od 1881. do 1883. služio je u gradskom poglavarstvu, onda godinu u kotarskom uredu za tapijske poslove, pa kao oficijal u poreznom uredu (1884.1889.) i napokon kao činovnik Vrhovnog suda za Bosnu i Hercegovinu (1889.1923.). Umirovljen je kao direktor pomoćnih ureda 1923. Kako je među Sarajlijama uživao osobit ugled, biran je u razne odbore; više godina bio je pretsjednik vakufskomearifskog kotarskog povjerenstva. Službovanje u arhivu potaknulo ga je na prikupljanje grade za povijest ovih zemalja, a bez sumnje ovom je dosta doprinijelo i poznanstvo s Muvekitom i njegovim radom. Kao činovnik arhiva počeo je najprije čitati, a onda i prepisivati razne izvještaje, zada ima velik broj čestite omladine, željne nauka, koja se ne može o svome trošku školovati! Narodna Uzdanica pomaže tu omladinu. Svakom se zgodom sjetite Narodne Uzdanice ! Upisujte se u njezino članstvo ! Priređujte zabave u njezinu korist. Prilikom Mevluda i Bajramž, prilikom svadba i teferiča sjetite se ,,Narodne Uzdanice"! pisnike i druge spise. Kako su preko vilajetske vlade opremani razni izvještaji iz provincije u Stambol, znao je rahmetlija važtiije i zanimljivije ponijeti kući i po cijelu noć prepisivati, jer ih je još sutra valjalo uputiti Porti. Tako nam je mnogo toga sačuvao iz onih burnih vremena ustanka u Krajini i Hercegovini. Ovdje je upravo početak onoj ogromnoj građi, što ju je kroz šest decenija sakupio. Jpš prije 1878. počeo je prepisivati sve, što mu je pod ruku došlo, a odnosilo se na našu prošlost. Svemu, što je zabilježio, naveo je vrelo, odakle Će uzeo, i u ovome, je baš prednost njegova rada pred drugim iste škole, koji su se bavili kod nas sličnim poslom. On je prepisao na stotine fermana, berata, (carskih dekreta), bujruldija (vezirskih okružnica), hudžeta (presuda), ilama (odluka), seneta (obveznica), kasama (ostavinskih isprava). vakfija (zakladnica), vasijetnama (oporuka) i svih mogućih isprava. Prepisao je mnoge natpise s javnih zgrada i nadgrobnih spomenika. Pročitao je i ekscerptirao sve poznate sidžile, kronike i druge knjige. Ali u ovom je* pošao i predaleko, pa je prepisivao i ono što je našao u turskim tiskanim djelima, a odnosi se na prošlost Herceg Bosne. Ima slučajeva, gdje je tako prepisao cijelo djelo (n. pr. „Tebsiretuleškija", „Ratovi i bojevi u Bosni 1737 i 1739." od kadije Omera i dr,). Isto tako prepisao je i sve životopise naših zemljaka i carskih namjesnika u Bosni iz također tiskanih turskih leksikona „Sidžili Osmani", „Kamusul Alam" i drugih djela. Uz to je zabilježio i po koju narodnu pjesmu za koju je držao, da joj se sadržina podudara s historijom, a sakupio je lijep broj pjesama turskih, arapskih i perzijskih od naših ljudi. Ima tu i po koja pjesma na hrvatskom jeziku iz pera našeg čovjeka. I on je bio pjesnik; pjevao je, naravno, na turskom jeziku. Bio je osobito vješt u skladanju natpisa za nadgrobne spomenike i javne zgrade. Svu ovu građu poredao je kronološki. Tu je sakupljen ogroman materijal o gradnji džamija, crkava, škola, tekija, sarrostana, knjižnica, banja. česama, mostova, puteva, imareta i musafirhana itd., onda o požarima, poplavama, zaraznim bolestima, ratovima, bunama i ustancima. Ovdje ima dosta podataka o Bošnjacima i Hercegovcima, koji su se istakli kao državnici, književnici i prosvjetni radnici• Sva ova građa obuhvata preko deset tisuća stranica, kancelarijskog formata, pisana lijepim i skroz čitljivim arapskim pismom. Jedini dio ovog djela, koji prikazuje doba okupacije napisan je hrvatski latinicom. Cijeli ovaj rukupis napisan ie u tri primjerka pomoću indiga. Umro je, a nije dovršio sve, što je želio unijeti u ovo svoje djelo. Uvijek je govorio, kako će još jedamput poći u Stambol i nastaviti rad u onamošnjim arhivima i bibliotekama, ali za ovo mu je bio potreban još jedan život. Jedan primjerak ove građe dobila je biblioteka uz Begovu džamiju. Trudom gospodina Muhamed ef. Dizdara ova je grćđa poredana i uvezana u dvadesetosam svezaka po 400 strana. Ovo djelo obuhvata građu od 1364. do 1927. Da se bar vidi koiiko je građe iz kog vremena, navesti ću ovdje svih 28 svezaka s godinama, koje pojedine sveske obuhvataju i po tome će se vidjeti koliko je građe iz kog vremena. 1. svezak 766-964 (1364-1556), 2. svezak 965-1000 (1557-1591), 3. svezak 1001-1056 (1592-1646), 4. svezak 1057-1109 (1647-1697), 5. svezak 1110-1148 (1698-1733), 6. svezak 1149-1169 (1734-1756), 7. svezak 1170-1181 (1757-1767), 8. svezak 1182-1186 (1768-1772). 9. svezak 1187-1191 (1773-1777), 10. svezak 1191-1195 (1777 -1781), 11. svezak 1196-1200 (1782-1785), 12. svezak 1200-1203 (17851788), 13. svezak 1203-1206 (1789-1791), 14. svezak 1207-1212 (1792-1797), 15. svezak 1213-1216 (1798-1801), 16. svezak 1217-1221 (1802-1806). 17. svezak 1222-1226 (1807-1811), 18. svezak 1227-1230 (181218151, 19. svezak 1231-1238 (1816-1222), 20.svezak 1239-1245 (18231929), 21.svezak 1246-1250 (1830-1834), 22. svezak 1250-1255 (1834-1839), 23. svezak 1256-1260 (1840-1844), 24. svezak 1261-1266 (1845-1850), 25.svezak 1267-1280 (1850-1864), 26. svezak 1291-1294 (1864-1877), 27. svezak 1295-1320 (18781902ž. 28. svezak 1321-1346 (1903-1927), Prema ovome vidi se, da je najviše građe iz vremena, iz kog nam se sačuvalo najviše Sidžila sarajevskog šerijatskog suda 1763—1851. U svim navedenim svescima ima vrlo zanimive građe za našu historiju, kako sam se mogao uvjeriti prešavši cijelo ovo djelo letimično s gospodinom Hafiz Džemal ef Hadžijahićem. Držim, da bi se iz ove ogromne građe mogla izabrati najmanje onaka dva toma kao što je Fermendžin. 0*/o bi trebalo učiniti što prije. Ovom se gradnjom ponešto služio Šejh Sejfuddin Kemura u svojim radnjama o Sarajevu i Bosni, a i ja sam se njome poslužio u dva maha, dok je rahmetlija sam vrlo neznatan dio objelodanio u raznim kalendarima („Gajret" 1906., .„Pravda" 1920 i 1926., „Hurrijet" 1924.) Uz to je prepisao još nekih četrdeset rukopisnih knjiga, koje je htio imati u svojoj knjižnici, a nije ih mogao dobiti u originalu, Od opsežnijih djela, što ih je prepisao, spomenuću samo Povijest Bosne od Muvekita, Kroniku Mula Mustafe Bašeskije i Divan Fadil paše Šerifovića (r. oko 1800. u Sarajevu, umro u Carigradu 1881.), Dok je bio u službi, kako mi je sam pričao, najviše je radio jutrom prije kancelarije; ustao bi vrlo rano, popio kafu, a onda za posao. Kadić je bio vrlo čedan čovjek; radio je pune 44 godine, a da o tome skoro niko ništa nije znao i prvi je bio gosp. Edhem Mulabdić, koji nas je na nj upozorio iscrpnim člankom o njegovu životu i radu u kalendaru „Pravdi" za godinu 1920. a deset godina kasnije napisao je prof. H. Kapidžić kratak pri* kaz o radu Kadića u Iistu ,Novo Vrijeme" (1.III.1930.) i to je sve, što se o njemu napisalo dok je na životu bio. Sarajevski listovi zabilježiše u dnevnoj kronici njegovu smrt, a „Novi Behar" donese nešto opširniji članak (god. V. str. 307). Ovdje valja zabilježiti, da je Kadić sabrao lijepu zbirku originalnih fermana, berata, bujruldija i drugih isprava i rukopisa, kakvom se — koliko mi je poznato — niko kod nas ne može pohvaliti. Ovom se zbirkom poslužio Riza ef. Muderizović u jednoj svojoj radnji.1) Prikupio je velik broj fotografija znamenitih ljudi i historijskih objekata, koja također ima svoju vrijednost, jer je velik broj objekata propao, a slike im se nijesu sačuvale. Uz to je sačuvao silu novina i časopisa, koji su danas prava rijetkost i u javnim bibliotekama, a kamo li u privatnim rukama. Tako je n. pr. imao sve brojeve službenog iista „Bosne" (1866-1878), onda Sarajevski Cvjetnik (1868-1872), Sarajevski List (1878-1918), Vatan (1883-1897), Rehber (1897-1899). Bošnjak (1891-1910) i dr. Prikupio je i lijepu zbirku kalendara. Njegova je biblioteka brojila oko 800 tiskanih knjiga i rukopisa mahom historijskog sadržaja. Za života odredio je, da se jedan primjerak kronike (tako je on nazivao svoje djelo) preda u biblioteku Begove džamije, jedan u jednu biblioteku u Carigradu, a treći primjerak da ostane njegovim nasljednicima. Kako neki tvrde, odredio je također da se njegova biblioteka i ostale zbirke predaju u biblioteku Begove džamije, što je odmah iza njegove smrti i učinjeno privolom jedinog mu sina Selima, jer se oporuka nije nikad našla. Knjige su prenesene 24., a kronika 26. veljače 1931 na mjesto, kuda je navodno odredio. Gazi Husrevbegov vakuf obvezao se, da će ostavštinu rahmetli Kadića srediti i pohraniti u jednu naročitu sobu, ali na ovo nažalost još nije red došao. Merhum Kadić bio je u društvu vrlo veseo, volio je šalu i išao rado po sijelima, a i u njegovoj se kući sijelilo svakog ponedjeljka. Čim bi se povela riječ o nečem iz prošlosti, upravo bi oživio i nastavio o tome pripovijedati, što no riječ, bez kraja i konca. Imao je silnu memoriju i sve, što je pročitao i čuo, odlično je pamtio. Mnogo je toga zabilježio, ali je i mnogo toga odnio sa sobom u grob. Nije dospio opisati niti jednog starog običaja, na što se uvijek žalio. Njegovom smrću nestalo je posljednjeg činovnika predokupacionog tipa. S njim je legao pod ledinu zadnji Bosanac u onom velikom nizu naših Ijudi, koji su pisali turskim jezikom svoja djela...

HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ